Moja skeptička jama
Anathema Borealis
O meni
  • DK & JYD:
    Is my cock big enough? Is my brain small enough? For you, to make me a bloger of the day/week/month?
Misao vodilja
  • One man can make the diffrence.
    Stan Lee
Anketa
Tko se ruga, pose -




Što se čita ove veljače
  • Southpark i filozofija
    Richard Hanley
Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
srijeda, prosinac 15, 2010
Dok je grčevito stiskao svoj pištolj i spremao se za neizbježno, gledao je prema njenom beživotnom tijelu na susjednoj fotelji. Smrt ju je učinila sličnijom njegovoj majci više nego ikad.

"Kad bih joj barem mogao to reći..." - mislio je dok mu je kroz nosnice prolazila odurna mješavina znoja i metala koja se širila s drške pištolja.

 

Ostarjeli čovjeka se spremao pregristi tabletu u ustima i pucati si u bradu kad se desno od njega pojavila blješteća svjetlocrvena svjetlost koja se od početnog malog svijetla sve više širila u veliki koncentrični vrtolg bijelog i crvenog. Nije bilo nikakvog zvuka. Ustao se zadivljen, ispljunio tabletu, spremio pištolj u džep i pomislio kako još ima nade za njega.

"Providnost... Će me spasiti..." - prošaptao je zaneseno.

"Ne providnost nego ja!" - rekao je glas iz vrtloga, iza kojeg se uskoro pojavio visoki mladić crne kose i smeđih očiju, neobično odjeven, tegleći na ramenima nekoga tko je neobično ličio na njega.

"Pa to mene nosiš!" - zagrgljao je grlom suhim od zaprepaštenja.

"Na neki način..." - odgovorio mu je mladić glasom opterećenim teretom koji je teglio i smjestio ga na upražnjenu fotelju.

"Ja... On... Sam mrtav?" - malo se zbunio.

"Da... Službeno nam samo fali ovaj detalj." - reče i iz nekakvog uređaja ispusti zvuk pucnja pištolja, spusti kopiju njegova pištolja na pod i pokupi tabletu koju je onda smrskao u mrtvačevim ustima. Ščepao je ispod ruke živu verziju mrtvaca na fotelji i veoma uvjerljivo mu naredio: "Ideš samnom!" Ovaj se nije bunio, te je pošao s mladićem u vrtlog koji se ugasio čim su ušli u njega.

 

Već sljedećeg trenutka osjetio je poznat zrak u plućima, a i vidio isto tako znan mu planinski krajolik.

"Jesmo mi to u mom rodnom kraju?!" - upitao bez daha.

"Da, jesmo. I uskoro ćeš naići ti, istinabog, 50-ak godina mlađi, ali ti." - odgovori mu mladić i lagano zakorači, pogledom mu sugerirajući da učini isto. Lagano su šetali.

"A što ja radim ovdje?" - upitao je zbunjeniji nego ikad u svom životu.

"Spašavaš čovječanstvo." - odgovorio je mladić tonom u kojem se osjetila nevjerica u ono što izgovara.

"Molim? Kako? Što?" - probrbljao je nerazumljivo starac.

"Kao što si sam u konačnici spoznao držeći pištolj na svom podbratku, tvoj veliki plan o nadmoći germanske rase nad svim ostalima je propao. Rusi su ti bili na kućnom pragu i ti si odlučio ne dati im zadovoljstvo da te uhvate živa. Ubio si se, čovječanstvo se oporavilo i na neko vrijeme zaboravilo na tvoje gnjusobne ideje. Petstotinjak godina nakon tvoje smrti, čovječanstvo prosperira i istražuje svemir. U tim svojim putovanjima susreće druge rase, vrste i civilizacije i to izaziva nelagodu kod mnogih. Ksenofobne snage okreću se tvojim starim učenjima i primjenjuju ih u novom dobu. Carstvo ljudi postaje strah i trepet galaksije, uništavajući sve pred sobom, uzdižući čovjeka kao nadmoćnu vrstu, jedinu koju je Providnost odabrala."

Stari Adolf je morao na te riječ složiti staro oronulo lice u ponosnu ekspresiju.

"Čekaj da čuješ do kraja, prije nego se umisliš. Ljudi su se precijenili. Galaksija je bila prevelik zalogaj za čovjeka da je pokori. Nastao je zajednički otpor mnogih vrsta koje su uspjele uništiti naše carstvo. Kazna je bila neumoljiva. Odlučili su nas istrijebiti zauvijek."

"A kako to da si ti ovdje?" - upitao je snishodljivo Hitler.

"Mene su poslali da ispravim sve. Putovanje kroz vrijeme jedini je način da spasimo čovječanstvo. I jedini koji ga može spasiti si ti." - obratio mu se mladić glasom očajnika.

"Što trebam učiniti?" - zaintrigirano je pitao Hitler.

"Vidiš onog dječaka tamo?" - pokazao mu je prstom mladić prema dječaku koji se zamišljeno šetao pustom cestom - "E to si ti, Adolf Schickelgruber... Tako se prezivaš, jer ti se djed još nije vratio sa svojih bonvivanskih putovanja i nije ti priznao oca koji nosi bakino prezime. Moraš ga... Se... Uvjeriti ili ubiti... Moraš u njemu ubiti ideju o svemu onome što ćeš biti... Ili ga ubiti." - molećlivo je gledao mladić prema Hitleru.

"A zašto to sam ne napraviš? Što ću ti ja uopće?" - začuđeno će stari Adolf.

"Zakoni temporalne mehanike i njegovi paradoksi su teško shvatljivi... Ako ja ubijem tebe ili ideju o tebi u djetinjstvu, to tebe ni tvoju nauku ne briše iz vremena, jer da bi se dogodio ja, morao si biti ti, ti imaš prvenstvo postojanja. S druge strane, ako ti sam sebe ili svoju ideologiju ubiješ, brišeš se ti ili ona iz postojanja, jer samoponištavanje je ultimativni zakon i paradoks temporalne mehanike." - probao je objasniti mladić neshvatljive pojmove iz daleke budućnosti starcu rođenom u 19. stoljeću.

"A zašto si izabrao baš ovaj trenutak u mom životu da dođeš po mene?" - upitao ga je svoje posljednje pitanje Adolf Hitler.

"Zato što si tada bio najmanji, najjadniji - spreman da sam sebe ionako ubiješ. Pa, eto ti prilike." - sa suspregnutim će osmijehom mladić.

"Razumijem." - ravnodušno je odgovorio Adolf Hitler i krenuo prema dječaku. Kad mu je bio blizu, čučnuo je i izgovarao mu riječi koje mu je rekao nekakav starac na cesti dok je još bio klinac, iako je imao dojam kao da se riječi stvaraju u njegovom sjećanju dok ih izgovara.

"Adolfe... Znam da ti je život sada težak, uz nježnu majku i strogog oca. Ali ne odustaj. Jednog dana ćeš biti na vrhu i cijeli svijet će te se bojat. Nemoj nikad - NIKAD - odustati od svojih ideja i zamisli."

Okrenuo se prema mladiću, dok je njegova mlađa verzija otrčala prema svom domu.

"Što si mu rekao? I zašto sam ja još ovdje... Očito da nije uspjelo... Idemo za njim. Još ga mož..." - tu ga je u pola rečenice presjekao metak iz Adolfovog luger pištolja.

"Zašto?" - protisnuo je mladić hroptajući krv.

"Zato što ne zaslužujete živjeti. Ljudi kao takvi. Nije stvar u germanima i njihovoj slabosti. Stvar je u ljudima. Ljudi su preslabi za moju ideju. Zato i niste uspjeli. Ali jesu drugi. Neke druge rase su je prigrlile i istrjebili vas slabe ljude. Moja ideja će živjeti milenijima. I ne pada mi na pamet uništiti je." - sa luđačkim će sjajom u očima najveći manijak 20. stoljeća.

"I što ćeš sad... Tu si zaglavio... Bolestan si... Nećeš dugo ni ovako ni onako..." - pokušavao ga je isplašiti mladić.

"Idem naći djeda... Bio bi red da mladom sebi vratim prezime koje mi pripada." - reče sa smiješkom pognuti starac i odšeta niz cestu.

junkyarddawg @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 1, 2010
Nije baš ono što sam očekivao... - letargično je izrazio svoje neoduševljenje visoki sijedi gospodin u skupom tamno plavom odijelu.

Niste jedini. U životu - i tu je malo posprdno zastao i nasmijao se sam sebi u njedra na tu riječ "životu" - nikad ništa nije onako kako biste očekivali. - umirujuće mu se obratio mladić zamotan u bijelom.

Je li to zvijezda tamo? - pomalo dječje zadivljen će starac.

Nego. Naša osobna, koja napaja cijeli ovaj naš mali veseli pogon. Imamo i neke posebne odjeljke za naše posjetitelje na površini same zvijezde. - odvratio mu je tonom obojanim ponosom.

Pa tamo je... Uf... Koliko? 5000 stupnjeva? - upitao ga je pokušavajući ga impresionirati svojim davno pročitanim podatkom iz Velike dječje ilustrirane enciklopedije.

Da. - hladno mu je ovaj odvratio i raspršio sve nade o nekakvom kupovanju simpatija podatkom koji je bio koristan u osnovnoj školi i nagradnim kvizovima.

Nije baš ni ovdje puno hladnije. - sjetno će starac uz jedan dugi uzdah.

Ha, gospodine, meni je žao. Mi smo takva vrsta smještaja. A vi ste prije trebali misliti na to dok ste si, kako se ono kaže, "pločili put ka ovamo". - posprdno će starcu taj prekrasan plavokosi mladić u bijeloj halji.

Ali nisam! - visokim će tonom, a još više podignutim čekinjastim obrvama, starac pokušati razuvjeriti svojeg sugovornika.

Oh, jeste... Toliko je dobrih ljudi i njihovih obitelji platilo vaš uspon na vrh društvene ljestvice. Kupovali ste, prodavali, pretvarali tolika postrojenja, vječito gledajući samo da profit bude veći. Ljude iza brojki niste nikada vidjeli. - s mnogo patosa je to izgovarao - I nemojte me krivo shvatiti, ja vas uopće ne osuđujem. Da je tako, vi ne biste uopće bili ovdje. Vi mi se takvi kakvi jeste baš sviđate. - zaokružio je s predivnim osmijehom svoj nadahnuti govor mladić u bijelom.

Mogli biste glumiti u reklami za zubnu pastu ili gume za žvakanje. - napola se šaleći ispalio je starac.

Oh, to vaše laskanje. Obožavam ga! Daleko vas je dovelo. Daleko. - sa sjajem u očima će i šepurivim glasom, kojeg je onda naglo snizio - U konačnici i do ovdje. Ovdje gdje postaje redudantno. - toliko ga je snizio da je zazvučalo kao režanje.

Moj dobrotvorni rad... - uspuhao se starac

Nije ništa nego najobičnija poza, marketinški trik kojim ste mazali oči svima da ne vide cijela groblja uništenih ljudskih života! - prijeteće će mladić, da bi se naglo razvedrio - Ali zašto ova rasprava? Zašto da se lažemo, kad sve obojica znamo? Znali ste od prvog trenutka kad ste vidjeli prizor pred sobom gdje ste i što vas čeka. Hajdmo sad. Moram vam u konačnici i pokazati to mjesto gdje ćemo provesti neko vrijeme zajedno. - s rukom na starčevom ramenu hodao je mladić u bijelom, plave kose, crnih očiju i raskošnih krila sa starcem koji je oklijevajući vukao noge niz spaljenu zemlju.

Pa nije baš "neko vrijeme" .- žalosno je propiskutao starac.

A što je to cijela vječnost za momke poput nas? - namignuo mu je šeretski mladić.

Malo sam iznenađen. - starac će s tonom iz kojeg je bilo jasno da je pomalo pomiren sa situacijom.

A čime to? - hinio je zainteresiranost mladić, zadovoljan tonom starca koji čuje.

Pa, vaš... Tvojom ljepotom. Možemo na ti?

Naravski. A kako si me zamišljao?

- Pa da budem iskren nisam te zamišljao, jer nisam ni vjerovao u ove stvari, ali drugi su te uvijek prikazivali kao demona, s kopitima, zmajevim krilima, repom, očnjacima...

To je zato što ljudi žele vjerovati da je zlo odvratno, ružno i loše. A ono nije. Ono je predivno. Ono je ugodno. Ono je zavodljivo. Osim toga, ja sam ipak bio, a i dalje jesam, Njegov najljepši anđeo.

Lucifer.

junkyarddawg @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 22, 2009
... jučer ujutro. Sa Skypea! Hej, buraz - sa Skypea!!! Piše mi na popisu poziva na mobitelu - Usluga Skypea...

Pa jebote, kakva je to firma koju pruža telekomunikacijske usluge, a za vlastito poslovanje koristi usluge sasvim druge firme? Što, skupo je zvati preko vlastite infrastrukture, koju svima nama nude kao najpovoljniju? Da mi je samo znat tko im je Internet provider, čiji IPTV gledaju i čiju mobilnu mrežu koriste?

Ovo je slučaj za T-zombixa.

junkyarddawg @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 12, 2009


Klikni na sliku za uvećanu verziju
junkyarddawg @ 03:34 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 12, 2009
Sjećam se Sanadera prije zadnjih parlamentarnih izbora kad je Jurčiću i njegovoj ideji poreza na dionice kontrirao s time kako su to opasne priče koje štete burzi i koje građanima-dioničarima, friško uletjelima u to Potemkinovo selo, izbija novac iz džepa.

Sad je "Veliki Manitu-pa-vac" banskih dvora uspio špekulativnim prduckanjima o ukidanju drugog mirovinskog stupa srušiti burzu za 4 posto uz teške padove nekoliko dionica s kojima se moralo prestati trgovati.

Ekonomski stručnjaci su dakako upozorili da ako se mirovinski fondovi, koji su koliko-toliko održavali burzu na životu, ukinu, a novac iz njih isiše, da će to biti i službeni kraj zagrebačke burze.

Bravo! HDZ zna sjebati! Idemo dolje na burzovnim indeksima!
junkyarddawg @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, veljača 6, 2009
Postoji mnogo načina za ne gledati Hlo-TV dnevnik - gledati dnevnik neke druge televizije ili ugasit TV. Današnji dan je imao jednu veliku vijest - pronalazak ubojice Ivane Hodak - pa sam morao to negdje pogledati... Izbor daljinskog je pao na Novu TV. Bolje da nije...

1. Pita voditelj Dnevnika reportera na terenu Jarka: "Što je to bilo u glavi ubojice?" Za koji kurac ga to pita? Što novinari su sad i psihološki profileri? Naravno, to samog Jarka nije omelo da baci koju "stručnu" o psihičkom stanju ubojice. I to me ubija kod Nove TV - nije dovoljno imati vijest, ubojicu, činjenice - NE! Idemo sad nagađati i glumiti stručnjake za sve i svašta, a onda ćemo dovesti stručnjaka koji će, neupućen u sam slučaj, dalje nagađati zaogrnut stručnjačkim hermelinom. Veselo-sve-selo, bog-te-mazo!

2. Razgovara novinarka s majkom pokojne Ivane. Patetična glazba u pozadini koja bi kao trebala sve učiniti tužnijim i potresnijim, a jedino što izaziva u meni je podsmijeh... Dobar snimatelj i montažer će iz lešinarsko-novinarskih zadataka uvijek uspjeti izvući potresnost bez ikakve glazbe... Al' džabe... Vrhunac svega bila je izjava majke kako će pomagati djeci širom svijeta, plus muzika u pozadini, pomislio sam da je riječ o izboru za miss i opalio sam se smijat.

3. Smiješno je bilo gledati snebivanje novinara Nove TV nad emisijom australske televizije čiji novinari se hvale s tim kako su našli ubojicu/e Britt Lapthorne. Čudi se čudom novinar televizije koja prikazuje Istragu? Bwahahahaha!

Off-topic:
Najviše me je zapravo raspizdio sam Hodak koji je dao naslutiti kako bi se uz dobrog odvjetnika (iako nije jasno tko će platiti takvog nekog, s obzirom da je čovjek klošar(osim ako netko neće to napraviti zbog publiciteta)) ubojica mogao izvući na neuračunljivost, dok će Hodaku, kako je sam rekao, "ostati uništena obitelj". E, pa Hodače, zabolio je te je kurac cijelu tvoju karijeru za sve uništene obitelji koje su ostale iza tvojih klijenata, i sad bi kao netko trebao suosjećati s tobom?

Odvjetnik - najgori posao na svijetu. Ni za kakve pare ne bih to radio i branio Glavaše, Zagorce ili ovog klošara.
junkyarddawg @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
petak, siječanj 2, 2009

Tri sam odlična filma pogledao u tri dana - 30. i 31. prosinca, te 1. siječnja - tako da mogu reći da je godina dobro završila, a nova dobro počela.


Gran Torino - najnoviji film Clinta Eastwooda u kojem se, kako je i sam najavio, posljednji put pojavljuje kao glumac. Ako je uistinu tako, onda Clint odlazi sa stilom, jer ne pamtim da je u ikojem filmu toliko puno režao na sve što hoda i govori, kao što je to činio u Grand Torinu. Nakon ovog filma Prljavi Harry se čini kao dobra duša. Sama radnja vrti se oko mizantropski raspoloženog odlikovanog veterana Korejskog rata koji za prve susjede dobiva baš "kosooke" u čije živote se nevoljko umiješa nakon što najmlađi član susjedne obitelji upadne u nevolje s lokalnom bandom. Jedina mana, ali i glavna kvaliteta filma je što ga nosi Clint i njegova izvedba koja je na trenutke teška karikatura, ali i hommage njegovoj karijeri i plejadi likova koje je odigrao. Gledati!




"Misliš da si srećan, šalabajzeru?"


Seven pounds - od istih ljudi koji su vam napisali, snimili, režirali i odglumili "Potragu za srećom" stiže, bar po meni, još bolji, dirljiviji i potresniji film bez happy enda (TO!!!). Will Smith glumi nečim iz prošlosti strašno izmučenog službenika porezne službe koji traži ljude kojima će nesebično pomoći. Dalje od toga ne mogu i neću reći. Pogledajte i iscmizdrite se dobro.



Teško je za povjerovati, ali ovaj je čovjek nekada bio "Princ s Bel Aira.

The curious case of Benjamin Button - novi čudni film Davida Finchera, no za razliku od prošlog (Zodiac) ovaj mi se jako sviđa. Benjamin Button, kojeg glumi Brad Pitt, rođen je drugačiji od svih drugih - rođen je kao stara beba, poluslijepa, prepun artritisa i svih ostalih staračkih bolesti. Kako raste, tako se pomlađuje, a mi kroz skoro trosatni film pratimo neobičan život neobičnog čovjeka u neobičnom 20 stoljeću: od kraja prvog svjetskog rata do uragana Katrina. Film ima originalnu priču, dobrog Pitta i odličnu Blanchett, a valjda je jedna jedina jebena kritika iz Hollywooda na račun civilizacije opsjednute mladošću, ili se to meni samo tako čini?


Šta ste blenuli? Nije ovo The Happening!

junkyarddawg @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, prosinac 13, 2008
Eh, lijepo li je sresti neke ljude i čuti iz prve ruke što se događa u svijetu oko nas...

Dakle, Europa Press Holding, vlasnik 40% medijskog prostora u Hrvatskoj (još malo pa monopol :-P) grca u ozbiljnim problemima. Naime, stihijskim trošenjem novca na sve i svašta, a kad kažem sve i svašta mislim na kojekakva izdanja, o tko-zna-čemu, upitne isplativosti, a prije svega na promašaj zvan Metro Express kojeg se nitko ni ne sjeća kako je brzo propao. Koncepcijski i marketinški nekonkurentan besplatnim 24sata otpjevao je svoj labuđi pjev i nestao u ropotarnici hrvatske medijske prošlosti još tamo ljetos, a da to nismo ni primjetili.


Pored raznih neisplativih publikacija, lopate novaca je EPH bacio u kotlovinu kupovine Slobodne Dalmacije, kao i gradnji nove tiskare i redakcije spomenute tiskovine u Dugopolju.

Posljedice su sljedeće - steže se remenje, otpuštaju novinari, smanjuju plaće,gase portali poput Sutra.hr-a...

Ipak, dalo bi se sve to preživjeti da nije damoklovog mača koji će presuditi N. Paviću i njegovom medijskom carstvu - WAZ, njemački medijski gigant se povlači iz cijele regije zbog vlastitih financijskih teškoća i sa sobom odnosi i sva ona strana licencirana strana izdanja poput Playboya i sl. WAZ ima 49% udjela u EPH-u i hitno traži kupca. Jedan od zainteresiranih je i - pogađate - apsolutni bog & car hrvatskog gospodarstva, najpouzdaniji partner marketinških odjela svih medija, navodni redoviti neplatiša poreza hrvatskoj državi koja je ucijenjena količinom zaposlenih koje uzdržava, one & only - Ivica Todorić.

Nekadašnji cvjećar bi i dan danas bio cvjećar da mu je taktika odmah uletjeti s ponudom za kupnju tog WAZ-ovog udjela. On se dakako sjetio boljeg načina, dostojnog skitske taktike primjenjivane protiv Aleksandra Velikog, Napoleona i Hitlera - naime, Agrokor malo po malo povlači 40 milijuna svojih kuna koje troši na oglasni prostor u EPH-ovim publikacijama. Koliko je tih 40 milijuna nasušno EPH-u govori i činjenica o malo prije spomenutim steazanjima remena, smanjivanju plaća, gašenju određenih segmenata medijske ponude.

I tako će Ivica Todorić dovesti EPH na samu ivicu propasti, a onda za puno sitniju lovu dobiti ogroman udjel u najvećem medijskom gigantu (uz korumpirani mastodont HRT). To bi mogao biti početak kraja za Hrvatsku, koju bi mogli slobodno preimenovati u Todorićku.

Ionako je sramota što protiv Agrokora i Todorića, kao i još nekih velikih igrača, gotovo da nema lošeg publiciteta po našim medijima, pa kad bi svemu što ima Todorić dodao i privatnu medijsku prčiju, što bi EPH sasvim sigurno postao, okrunio bi se uistinu kao apsolutni gospodar ove zemlje, ako ta "ceremonija" već nije obavljena.

Tada nam više spasa nema. Demokracija se više ne bi ostvarivala odlaskom na izbore svake četvrte godine, nego svake subote kada biramo u kojem shoping centru ćemo potrošiti svoje teško zarađene novce...


Naravno, ovo sve sam ja samo čuo, a s obzirom da ne sjedim u redakciji ni jednog medija, neka netko drugi ovo provjerava i objavljuje. Ako ima muda. A čini mi se da ih nitko nema.

p.s. Ah, da i još nešto sam čuo... Adriatica.net, turistička agencija u vlasništvu N. Pavića ljetos je bila u problemima zbog slabe posjećenosti srednje Dalmacije, pa je N.P. kroz svoje publikacije (Slobodnu i Jutarnji) masovno bombardirao naše pučanstvo o tome kako je Turska pred propašću od građanskog rata i Kurda koji samo što nisu na vratima Istambula... Kako je istraživačko novinarstvo izumrlo, a svi skupa se sveli na portalski tip vijesti koje se prepisuju od nekog drugog - tako su svi prenijeli ove napise, bez ikakvog provjeravanja, pa su ljudi onda masovno odustajali od odlaska u Tursku i spasili turističku sezonu Paviću, Sanaderu i zajedničkim im prijateljima.

junkyarddawg @ 01:32 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, studeni 21, 2008

Ima tome već tri mjeseca, kako sam povodom kirbaja sjeo na autobus za Županju. Na mp3-iju je bio Metallikin koncert sa simfonijskim orkestrom u San Franciscu, u rukama Sandman Neila Gaimana, a na mobitelu antologijski film 12 gnjevnih ljudi. I trebala je to biti uživancija i brisanje najdosadnija četiri sata u životu.


Naravno da nije bila. Tip koji je sjedio ispred mene, u poznim 20-tim, neprestano se hihotao i nabacivao curi koja sjedila preko puta s mlađom sestrom. Išao mi je na živce, iako sam ga samo vidio, a srećom nisam čuo – nisu mi nikad bili jasni tipovi koji gnjave cure koje su izvan njihove lige, a ta je definitivno bila izvan njegove. Uglavnom, zatvorio sam oči da ga ne vidim i prepustio se glazbi… For whom the bell tools… Jebena pjesma, koja još jebenije zvuči s orkestrom… Odjednom osjetim smrad dima cigarete. Otvorim oči i imam što vidjeti – tip ispred mene bez imalo srama izvadio, zapalio i cereka se. Zamračio sam, kao što i inače mračim na pušače.

 

-         Dobro čovječe, koji je tebi kurac?! Gasi to! – izletilo je iz mene ljutito.

-         Šta je? Šta 'oćeš ti? – posprdno će on meni.

-         Hoću da ugasiš tu jebenu cigaretu, jer smo u jebenom autobusu u kojem je, ako nisi znao, zabranjeno pušenje!

-         Tko si ti bre da mi zabraniš… Znaš ti 'ko sam ja? – i dalje će on posprdno, onako razvlačeći, što zbog srpskog naglaska, što zbog očite alkoholiziranosti.

-         Boli me kurac tko si i šta si. Da si jebeni vozač Čazmatransa ne možeš pušiti u autobusu! Ugasi tu jebenu cigaretu! – zagalamio sam raspižđen do krajnjih granica.

 

Nekoliko trenutaka su iskrili testoteronski pogledi mužjaka koji su bili spremni potući se oko cigarete, no onda su se umješali još neki ljudi sastrane koji su se tom mladom Srbinu ispred mene isprijetili i ispsovali srpske majke, pa je on demonstrativno ugasio cigaretu i počeo trusiti u sebe Badelov konjak iz bočice.

Nastavio je gnjaviti onu curu i trusiti „Badelčiće“. Tri ih je eliminirao. Vani je bio vruć i sunčan dan.

„Koliko sjeban moraš biti da po ovakvoj vrućini ločeš takvo žestoko alkoholno smeće.“ – pomislio sam si. Uskoro sam i saznao zašto.

Zbog ne znam kojeg razloga, a valjda imam takvo lice, meni se redovito obraćaju klošari, skitnice, alkoholičari i luđaci, što po ulici, što po sredstvima javnog prijevoza – uvijek meni, baš meni se obrate i prepričavaju mi štoriju svog života. A ja ih ne znam odjebat, već ih saslušam. I zaglavim u vrtlogu njihovog beznađa.

Tako je bilo i s tim mladim Srbinom, koji je pružio ruku pomirenja, ispričao se zbog cigarete i započeo svoju priču koju ja nisam uopće tražio. Prvo ga je zanimala nacionalnost prisutnih. Kad je saznao da su oko njega Hrvati, okrenuo se prema meni i pitao me:

 

-         Što si ti?

-         Hrvat, al' kao i da nisam. Više se osjećam kao Cigan koji bi trebao čergu odseliti odavde, jer ga ne vole.

 

Nasmijalo ga je to, pa je počeo svoje:

 

-         Mrzim nacionaliste. Majku im jebem. Pogotovo ove moje Srbe koji se hvale po svatovima kako su klali Hrvate… Šamarao sam ih, šamarao mamu im jebem… Koga si ti klao pizda ti materina! Mrš' tamo! – pričao je on meni bazdećeg zadaha, svesrdno lelujajući između dva reda sjedala. – Evo ja idem kući. Izbacila me baba iz stana i rekla mi „Ti si smeće srpsko!“

-         Šta stvarno?  Samo zato što si Srbin?

-         Ma, da… Kasnio sam dva dana sa stanarinom, jer nisam dobio plaću. A nisam dobio plaću, jer su me potjerali s posla zato što sam Srbin.

-         Žao mi je…

-         Zašto vi Hrvati tako mrzite Srbe?

 

Duboko sam uzdahnuo na ovo njegovo, kao što i svaki put udahnem kad čujem nekoga iz Srbije kome nije jasno zašto su Hrvati tako kivni na njih…

 

-         Gledaj care, meni je žao tebe, žao mi je svega što ti se događa i što ti se događalo, a nažalost i svega što će ti se događati, samo zato što si Srbin. Za vrijeme rata bio si dijete kao i ja, a sada ispaštataš istu onakvu besmislenu i neobjašnjivu mržnju kakvu su ljudi ispaštali prije početka i za vrijeme rata od svojih dojučerašnjih susjeda i prijatelja, samo zato što su bili druge nacionalnosti. Previše je nekažnjenog zla ostalo među naša dva naroda, i svatko misli da je njegov narod više propatio… Ne opravdavam ničiju mržnju, pogotovo ne kod ljudi u Zagrebu koji nisu trpili ratnja razaranja kao što sam to trpio ja koji ne mrzim Srbe, već samo neljude koji su me granatirali i pokušali mene i moju obitelj ubiti. Ipak mogu shvatiti odakle i danas mržnja, jer, jebiga, nije hrvatska vojska prešla Dunav i razorila Novi Sad, već srpska i sravnila Vukovar i pobila tolike ljude…

-         Jeste, ali – prekine me odlučno – što je bilo prije toga? Tko je to sve započeo? Ja sam iz Borovog sela i sjećam se kad je 400 hrvatskih specijalaca u autobusima upalo u selo i počelo zlostavljati i ubijati ljude, a ja nisam mogao doći od škole do kući. I ljudi su uzeli oružje, jer što će drugo?!

-         Hm… - prekinuh ga skeptično – čak i da je istina to što govoriš, a u što čisto sumnjam, jer 1991. u cijeloj Hrvatskoj nije bilo 400 dobro naoružanih specijalaca koji bi se potrpali u osam autobusa – čak i da je istina, to ne može opravdati ono što su pripadnici srpskog naroda, vojske i vodstva učinili Vukovaru i njegovim stanovnicima i braniteljima. Meni je žao što ti ispaštaš zbog tuđih zlodjela, kao i mržnje i gluposti koja ne može razlučiti i prokljuviti kako nisu svi Srbi zločinci i ubojice, i da netko tko je bio dijete 1991. ne zaslužuje šovinistički tretman kakvom si ti bio izložen u Zagrebu. Borim se protiv toga, jer ne vjerujem ni u Srbe, ni u Hrvate, ni u sve one kojima je nacionalnost najbitnija u životu – ja vjerujem u ljude. Ta borba mi nije donijela previše simpatija u mom narodu, no to ne znači da je ta borba pogrešna.

 

Sreća s pijanim ljudima je to što se ne drže iste teme, pa je i on brzo odlutao od ove i gnjavio me s nečim drugim, nudeći mi Badelčiće koje sam ja strasno odbijao. Zaspao je 30 minuta prije Županje.

 

*******

Sjetio sam se ovog svog saputnika ovih dana kad je bilo sve ovo oko međunarodnog suda pravde i Zorana Pusića. Kad je riječ o sudu, čini mi se da je riječ o lose-lose situaciji za srpsko-hrvatske odnose:

a)      ako Hrvatska dobije taj spor (u što ne vjerujem) – Hrvati će imati moralnu satisfakciju koja kod Srba neće pomaknuti ništa u glavama, jer je isti taj sud proizvod belosvetskih sila koje su bombardirale Srbiju i osamostalile Kosovo.

b)      Ako Hrvatska izgubi taj spor – Hrvati će biti strašno razočarani i njihova će mržnja prema Srbima biti samo produbljena, a Srbi će s druge strane slaviti kao što su sramotno slavili i presudu na bosanskohercegovačku tužbu, te će tada tvrditi kako sada i napismeno imaju da Srbija u Hrvatskoj nije napravila ništa.

 

S druge strane, smiješno mi je vidjeti šizofrenu situaciju u kojoj Zoran Pusić u Srbiji ispada najveći ustaša pred srpskom publikom čiji intelektualni ekvivalenti sada u Hrvatskoj slave tog istog Pusića kojeg su do jučer proglašavali najvećim četnikom, jugovićem i kojim li sve ne nesmiješnim epitetom kojim desnica voli okititi svoje neistomišljenike.

 

Bilo je ideja i rješenja za buduće generacije, u vidu onog udžbenika iz povijesti koji bi koristile sve tri zaraćene strane, te bi tako makar buduće generacije dobile uravnoteženu sliku što su kome čiji preci učinili, pa bi onda možda skupa i odjebali i jebene pretke i njihova klanja – ali, ne – ona nacionalistička mušica bila je prejaka – „Neće nama drugi pisati povijest.“

 

Tako je! Smrt pameti, sloboda idiotizmu!

junkyarddawg @ 13:13 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
petak, studeni 14, 2008

Ljeto iza nas bilo je dozlaboga dosadno. Barem kad je riječ o kompjuterskim igricama. Ništa vrijedno spomena nije izašlo, jer izdavači svoje adute čuvaju za jesen, s čijim dolaskom su zaredale neke odlične stvari, a pogotovo zadnjih par tjedna kad su se na policama pojavili dugoočekivani nastavci i ekspanzije: Fallouta, Far Crya, Red Alerta i World of Warcrafta. I svim sam se tim naslovima iskreno radovao, no onda je vijest iz tvrtke Markotel potresla gejmerski svijet i mene osobno – Marko Perković Thompson pojavit će se u najnovijem izdanju Učilice: „Bitka za zemlju Hrvatsku“, u kojoj će prenijeti poruke o ljubavi i učenju. „OMFG!“ utipkali su na svojim chatovima gejmeri diljem svijeta i masovno počeli deinstalirati malo prije spomenute naslove Bethesde, Ubisofta, Electronica Artsa i Blizzarda koji se poslovnom filozofijom ne mogu mjeriti s onom Markotela.

Iako sam naslov igre podsjeća na katastrofalno scijentološko „Bojno polje Zemlja“ s trometraškim Johnom Travoltom, ne treba se zavaravati – radi se o igri godine s konceptom nikad prije viđenim. Prije svega tu je mogućnost osvajanja „pravog pravcatog zemljišta u bitci na Krbavskom polju“, što je odlična, kako motivacija, tako i evolucija jedne igre, koja se hvalila borbom protiv neznanja – sada su otišli korak dalje i od znanja se okrenuli ka povijesnom revizionizmu: Hrvati će ovaj put pobjediti na tom polju. Takav koncept igri omogućava izdavanje recimo „Serbian editiona“ u kojem će eto i Srbi moći pobijediti u opjevanoj Kosovskoj bitci, a možda Markotel isposluje kod kosovske vlade i kakav komad zemljišta, pa će makar jedan Srbin virtualnim bojem povratiti komad otete otadžbine.

U-čilica/stašica

Marko Perković Thompson savršeno se uklapa u taj revizionistički duh igre. Otvorite rubriku povijesti. Dobijete pitanje: Tko je bio vođa ustaškog pokreta, a tko je osnovao koncentracijski logor Jasenovac? Vi točno odgovorite Ante Pavelić i Vjekoslav Maks Luburić. Onda se pojavi Thompson, sjedi na kauču i grli s lijeva portret Ante Pavelić, a s desna Maksa Luburića, baš kao na onoj slavnoj fotografiji iz 90-ih, i u poučnom videu možda pobliže objašnjava vašem djetetu kako je Pavelić samo benigni odvjetnik i domoljub koji je stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj je veseli Luburić bio predsjednik ceha mesara – poznatijih u to doba pod nazivom „Maksovi mesari“.

Ili pitanje iz prirode i društva: „Pucko, neuredni, musavi, čupavi, prljavi i pokvareni mali Srbin iz tvog razreda, maltertira vašu mirnu zajednicu porukama o velikoj Srbiji, ćiriličnim SSSS bling-blingom oko vrata, pokazivanjem tri prsta i četničkim turbofolk melodijama s mobitela. Što ćeš poduzeti?“ Dok napeto razmišljate što da odgovorite, u kutu ekrana stvori se joker Thompson koji vas mudruzborivo posavjetuje – „Pitali su i Antu Pavelića zašto Srbe deportira u logore, a on im je odgovorio“, i tad zapjeva, „Ljutu travu na ljutu ranu.“

Zemljopis: „Nađi na karti Europe lokaciju koncentracijskog logora Buchenwald iz kojeg su 11.4.1945. američke trupe oslobodile 21000 zatočenih Židova, Roma, Poljaka i ostalih.“ Kada to uspješno nađete, ponovno će vam se Thompson obratiti i podsjetiti vas kako se ne valja zavaravati sporednim događajima, jer ipak je „loša bila četr'espeta“.

 

 

Surova realna stvarnost

Sreća je da s Markom Perkovićem Thompsonom ima materijala za ovakvu zajebanciju koliko hoćeš, bilo da se referiraš na njegove pjesme (Ivan i njegovih tisuću momaka iz Crne legije), snimke, izjave, fotografije... Ali nije smiješno. Zajebali smo toliko toga s mlađim naraštajima što se i vidi po valu maloljetničkog nasilja u kojem djeca iz dosade ubijaju jedni druge, ili  po performansima punoljetnih klipana po bircuzima gdje se dive ustašama i prijete HDZ-ovim značkama.

Kada su već roditelji rastrgani između posla i doma, i kad nam već ulica, televizija i kompjuter odgajaju djecu, zar je najbolja osoba koja treba prenijeti poruku „o ljubavi i učenju“ našoj djeci -  Thompson? On koji se za cijeli život nije udostojao naučiti tko i što su bili ustaše i u ime kakve „ljubavi“ su pobili tisuće ljudi, on koji svojim fanovima nikad nije otvoreno rekao: „Da, ja prezirem ustaštvo“ – eto krasnog čovjeka koji će taj prljavi i teški posao roditelja odraditi za vas.

Kad smo mi bili klinci gledali smo He-mana, koji bi nas na kraju poneke epizode počastio ponekom moralnom poukom o prijateljstvu, dijeljenju i sličnim danas zaboravljenim stvarima. Je li to imalo utjecaja na nas ne znam, no za He-mana si makar bio siguran da je pozitivan lik koji nikad nije dizao desnicu u hordački pozdrav, nikad nije pjevao pjesme o zlom Skeletoru ili izražavao divljenje krvoločnim pohodima njegovih mesara.

Jedino pozitivno što Thompson može prenijeti djeci je pokazati sliku svojeg šupljeg zubala iz 90-ih i odlučno im reći: „Perite zube, dico!“

 

(će da bude možda na Indexu... ćemo da vidimo...)

junkyarddawg @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 13, 2008
Upravo mi je pojeo Internet Explorer priču koju sam pisao sat vremena...
Ah...
Kako kaže TBF - Život je lijep!

(a u pozadini puno kočijašenja i bogaranja)
junkyarddawg @ 03:13 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, studeni 4, 2008
Večeras sam u Latinici svjedočio jednom od onih trenutaka kada na licu čovjeka vidite sudaranje s nepobitnom istinom koja je snažna i ruši iluzije koje netko godinama marljivo stvara i sam sebi maže oči. Da je Latinova gošća, gospođa Mikac, mlađa, i da nije odrasla u emigraciji, da nije odrobijala nekoliko godina po komunističkim kazamatima, možda bi i dopustila da je ta istina preplavi. Da je lupi po glavi. Da joj sruši svijet. I da krene iz nova. No za nju je prekasno.

U emisiji u kojoj se govorilo o domoljublju i terorizmu, te tanjim ili debljim granicama između spomenutog, dvije teme su bile ključne: terorističko/domoljubni čin Zvonka Bušića, te pokušaj skupine mladića iz Bugojna da - nakon propasti Hrvatskog proljeća - naprave prevrat u Jugoslaviji i oslobode Hrvatsku. 

Nakon priloga Saše Kosanovića o neuspjelim revolucionarima iz Bugojna, Marijan Kraljević King, ekspert za pitanja terorizma, prepričava kako se UDBA infiltrirala u sve moguće emigracijske organizacije koje su radile na hrvatskoj samostalnosti, te kako je znala od prvotne ideje do samog izvršenja akcije tko stoji iza ideje o puču, tko su članovi, gdje se kreću, kad počinje akcija, točnu lokaciju, s koliko ljudi i naoružanja se raspolaže...

Zapanjujuća je to istina, a zapravo sasvim logična i realna - svakom (totalitarnom) režimu odgovaraju potencijalni rušitelji njegove vlasti, na čijim će (neuspjelim) terorističkim činima graditi legitimitet političkog progona, policijske represije i zatvaranja svih neistomišljenika. Akcija u Bugojnu, kao i ona Zvonka Bušića u Americi samo je odmogla hrvatskom narodu, a pomogla komunističkom režimu.

Tužno je bilo gledati gospođu Mikac kako se opire pred činjenicama koje ruše godinama građenu kulu od karata samoobmane. "Da je UDBA znala, ona bi sve to spriječila još na granici, a mene bi zaključali u zatvor i ne bi me puštali baš tada na slobodni vikend." glasno se otimala pred tom neprobavljivom bujicom strašne spoznaje da je bila samo mali pijun u rukama obaještajne službe Jugoslavije.

Teško je to. Teško je uzeti tu jebenu crvenu pilulu, vidjeti koliko je uistinu duboka ta zečija rupa iz Alisine Zemlje čudesa, probuditi se bos, gol, smrznut s dugačkom cijevi u ustima i golemom iglom u glavi, tresti se i škiljiti prema toj blještećoj istini.

Ne mora ona ni biti Neo braće Wachowski. Neka bude samo Sigizmund Pedra Calderona de la Barce, i nek se makar pita do kraja života: što je bilo istina, a što laž?
junkyarddawg @ 02:40 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 2, 2008
Da, tko je on? Tko je ta osoba koja stoji iza vala nazapamćenog naslja u Hrvatskoj? Tko stoji iza svih ubojstava, pucnjava, pljački, obračuna i bombaških napada? Odgovor je sasvim jednostavan. Nije to ni mafija, ni obavještajno podzemlje, ni ratnoprofiterski krugovi, a ni teroristi...

A ne.

To sam bio ja.
A evo i moje slike nakon koje će sve biti jasno.


junkyarddawg @ 02:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 22, 2008
Sjedim ja tako u Privrednoj banci Zagreb, čekam red za isplatu honorara sa Studentskog centra, pomalo čitam Akiru Katsuhira Otome, zvirlam po pamfletnim letcima PBZ-a i razmišljam o smilju i besmislju... Ne može čovjek, a ne potplesti se okom preko besmislene humanitarne akcije PBZ-a i American Expressa - Kreditna kartica sa srcem - kojom svaki put kad kupujete (i ako je prije toga nabavite) PBZ card velikodušno daruje 35 lipa u svrhu projekta Praćenja djece s neurorizicima. Čak i lošem matematičaru poput mene je jasno da ako mjesec dana svaki dan makar jednom kupite nešto s tom karticom (koju posebnu kakva ona jest, morate nabaviti, jer s vašom dosadašnjom ne radi) PBZ će darovati 10 kuna i 85 lipa. Koliko će ljudi nabaviti tu karticu? Zajebavat se s pairologijom i stajati u redu u banci? 10 000? Koliko je to onda mjesečno? 108 500? Oduzmite od te svote koliko je Privredna banka spizdila novaca za promoviranje te samopromotivne dobrotvorne akcije - sve te TV reklame, novinski oglasi i intenetski banneri - je l' ostalo uopće što od tih sto tisuća dok se sve to poplaća? A i ta je brojka nategnuta pretpostavkom da će ljudi baš svaki dan kupovati i da će ih biti baš toliko s tom karticom - realni prosjek će na kraju biti gori. I na kraju krajeva - zar uistinu mislite da tih 35 lipa plaća PBZ?

Da licemjerje bankarsko-kartičarskog dobrotvorstva nije stvar koja će me najviše raspizditi taj dan u redu pobrinula se hrvatska vlada zajamčivši građanima osiguranje štednih uloga do 50 000 eura. Sa sjetom sam se sjetio štediša Ljubljanske ili meni bliže županjske banke koji nisu imali takve sreće. Odjednom me obuzela vrelina spoznaje jedne naivne budale:
"Pa čekaj malo... Sve hrvatske banke su u stranom vlasništvu, a naša država jamči da će u slučaju propasti stranih banaka jednostavno zagrabiti našu zajedničku kasu i namiriti štediše. Kakvog to jebenog smisla ima? U SAD-u je uvjet onih 700 milijardi dolara za spašavanje financijskog sustava to da država donošenjem novca u banke postaje i dioničar spomenute. I to banake čiji su vlasnici makar Amerikanci. Vlasnici naših banaka su jebote Talijani, Austrijanci, Nijemci, Francuzi... Ne sjećam se da su Polančec, Šuker ili Sanader riječcom spomenuli namirivanje države udjelom u vlasništvu banaka? Strane banke tako mogu bez brige propasti i zadržati vlasničku strukturu - tu je glupa država s našim parama da ispravi njihovo rizična mešetarenja poput onoga gdje je Hypo banka dala bez ikakvih jamstava višemilijunski kredit dr. Iviću Pašaliću ili Erste koji je bivšem ministru policije udjelio kredit od 350 000 eura koji će otplaćivati sve do doba kad će mu trebat novci i za pelene za inkontinenciju."

Al' kog ja kurca uopće znam o ekonomiji? Znam koliko i o dovođenju Sonje Kovač do pet orgazama u jednoj noći - dakle ništa. Pravo da vam kažem - ni sebe ne znam dovest do toliko, jer se zgadim sam sebi nakon dva puta, a kamoli da dovodim nekog koga je drug Mda jako lijepo ovdje opisao.

UPDATE:
Evo sad sam našao i službene podatke PBZ-a koliko je novca prikupljeno - za 2 mjeseca akcije - 102000 kn. Uh, pazite da vam ne usfali novaca PBZ-ovci!
junkyarddawg @ 03:24 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, listopad 14, 2008
Izađem jučer iz tramvaja i stanem na pješačkom prijelazu. Nas jedno 15-ak čeka zelenog čovca da se ukaže na semaforu. Meni slijeva stoji valjda tipična četveročlana glasna disfunkcionalna hrvatska obitelj: majka, dvije kćeri i najmanji sin. Jedu kebabe. Svi nešto galame, jedino klinac od jedno 7-8 godina koncentrirano jede svoju delikatesu i stoji preblizu tramvajskim tračnicama.

Zbog svoje loše navike da promatram nesavjesne roditelje na djelu i pizdim zbog njihovih sranja (pušenje u zatvorenim automobilima dok djecu voze u školu, majke koje djecu ostavljaju u kolicima ispred trgovine... itd.) odlučih držat klinca na oku, kad su već ove tri alapače zauzete svojim trkeljanjem.

Naravno, kao što je moje Spidermanovo čulo predosjetilo, iza zavoja se stvorila jureća četvorka i počela zvoncat i kočit. Koljena su mi se nesvjesno svinula i cijelo tijelo se postavilo u gard za brzu akciju. Na zvono je reagirala njegova starija sestra i povukla ga za majicu. Mali se maknuo sa tračnice, a tramvaj je prestao kočiti i zvoniti. K'o za vraga klincu je ispala salveta iz ruke baš na tračnice, a on totalno skoncentriran na ukusno jelo istrgne se sestri i krene na prema salveti, potpuno nesvjestan tramvaja koji dolazi s lijeve strane. Radilo se o metrima do tragedije, čiji krvavi epilog mi je prošao kroz glavu i osjećaj krivnje da nisam ništa poduzeo dao je strašan udar adrenalina od kojeg sam izgubio kontrolu nad svojim postupcima.

Zarežao sam: "Mali!!!" i skočio prema klincu, stavio mu lijevu ruku na prsa i katapultirao ga na stazu, izmaknuvši i njega i sebe u zadnji čas pred tramvajem koji je prekasno počeo kočiti.

Mali je plakao, starija ga je sestra tukla, a majka tješila... Ja sam se tresao kao šiba, koljena su mi klecala, a srce mi je lupalo kao ludo. Zeleni čovac se pojavio na semaforu, a ja sam klecavih koljena prešao cestu.

Je l' netko rekao hvala? Naravno da ne. Klinac je sad bio u središtu pažnje, iako do svega ovoga ne bi ni došlo da su samo dio toga pokazali koju minutu ranije.

I tako, dok sam išao prema svom odredištu, razmišljao sam o lijepom osjećaju koji me obuzeo:
"Znači ovako se osjećaju Hiro Nakamura ili Batman? Sviđa mi se..."
junkyarddawg @ 13:45 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 24, 2008

Vice Vukov (1936. - 2008.)

junkyarddawg @ 13:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, rujan 20, 2008

Zaplašen činjenicom da bi Axl Rose mogao izdati eonima najavljivani novi album Guns 'n' Rosesa Chinese Democracy, požurih brže bolje napisati kakav novi tekst. Sramotno bi bilo da danas sutra netko kaže: „Prije je izašao novi album Gunsa nego njegov novi tekst.“ Pod izmišljenom pretpostavkom da uopće postoje ljudi koji bi takvo što spočitnuli.

Odugački tekst je tu, ali Chinese Democracy još nije, pa postaje pomalo očito da će se prije pojaviti demokracija u Kini nego taj album na policama CD shopova. Ali ne valja zdvajati nad izostankom kako jednog albuma, tako i slobodarstva u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu. Kinezi su dokazali kako za perspektivan kapitalistički rast ne postoji ništa učinkovitije od totalitarnog režima. I to je u redu. Pogledajte samo Olimpijske igre: ako želite da netko odradi taj posao kako spada, dajte da ih takvi režimi i organiziraju. Berlin 1936. i Peking 2008. najbolje su nam to pokazali.

Sportskim rječnikom rečeno, demokracija je definitivno izgubila ovu povijesnu utrku. Zašto? Zato što demokracija uljenjuje, deblja i daje osjećaj (lažne) sigurnosti. U totalitarnim režimima ljudi su napeti kao puške jer nikad ne znaju kad ih netko iz tajnih službi slijedi ili prisluškuje, a u fizičkoj formi ih drži crnčenje na javnim radovima ili u ne baš javnim logorima...

I mi smo ovdje bili blagoslovljeni genijalnim režimom koji je tako lijepo gazio ljudske slobode, a kitio se nazivom demokratski, bio grozomoran za svoje građane, ali i izvlačio ono najbolje iz njih.

Tuđmanizam

Za Tita znaju i danas reći kako je bilo časno živjeti s njim. Mnogi od nas ne znaju mnogo o tome, jer su rođeni nakon njegove smrti. No za Tuđmana morate priznati – bilo je zabavno živjeti s njim. Naravno, kad na stranu stavimo sva ubojstva srpskih civila, rat s Bošnjacima, ugodna ćaskanja s Voždom, ratna i poratna profiterstva članova i simpatizera HDZ-a, opću havariju gospodarstva s gusarskom privatizacijom državnih poduzeća koja je kao takva pogodovala maloprije spomenutim članovima i simpatizerima, gušenje slobode govora i medija, korupcija, nepotizam, itd. – e, kad to pospremimo na stranu, onda se čak čini i zabavnim. Primjera je koliko hoćete.

Novine, portali, blogovi...

S novinama si u to doba znao na čemu si. Čitao si ili one režimske ili one antirežimske. Ako je tvoje ime krasilo plavkasti plastificirani papirić zvan članska iskaznica HDZ-a čitao si Večernji, Fokus, Hrvatsko slovo, Glasnik HDZ-a, a oni koji svoje hrvatstvo nisu mogli namiriti dovoljno s navedenim, baždarili su ga Slobodnim tjednikom. Ili čak Imperijalom. Oni iz suprotnoga tabora (jugonostalgičari, prodane duše, Srbi, licimuri, pizde, šoroševci...) čitali su prije svega fenomenalni Feral koji je uistinu bio bastion urnebesne satire, provocirajući svojim montiranim naslovnicama i genijalnim tekstovima još urnebesnije Tuđmanovo bjesnilo. Otkako je Vrhovnik otišao na vječna lovišta, sve su novine postale režimske. Naravno, ne (toliko) u službi politike, već krupnoga kapitala i općeg zaglupljivanja. Tada smo ismijavali Arenu, a danas, kad više ni Ferala nema, sve novine, televizije i portali nalikuju na taj šareni tjednik.

Zamislite si u to doba skandal poput onoga ne tako davnog: Intervju s lažnim Tuđmanom, kao što je bio Butkovićev s lažnim Sanaderom? Nezamislivo! Dok intervju nisu blagoslovili i redigirali SIS, HIS, GIS, CIS i koja sve ne nota i tajna služba, nema šanse da bi bio objavljen. Ispada da su čak i profesionalni standardi naše struke bili na višoj razini u Tuđmanovom prosvijećenom autokratizmu.

Portali i blogovi šire se danas kao pošasti iz Pandorine kutije. I tu nema nikakvih kriterija -  sve prolazi i to zabrinjava, jer čak i frivolne stvari kao što su seoske zabave imaju nekakvu probu, a ljudi stavljaju svoje misli na Internet bez ikakvog promišljanja. Takva bezobzirnost dovela je do pojava poput Indexa, njegovog Blogera preko kojeg se i potpisnika ovih redaka unovačilo da zatrpava virtualni prostor petparačkim tekstovima.

Prava šteta, jer nekad su naše tijelo i duh obogaćivali primjerice Maja Freundlich sa svojim sladostrasnim dupelizačkim mislima i Anto Baković sa svojim, da iskarikiram: „Jebite se Hrvati, ali bez kondoma i ne prije braka. Znam da nemate posla, novca i stambenih uvjeta za djecu, al' sve će Bog platiti. Živjela Hrvatska!“

Sport, a zapravo nogomet, a zapravo domaća liga

Danas pisati o hrvatskoj nogometnoj ligi i europskim podvizima domaćih klubova apsolutno je promašeno kao „ceo fudbal“. Poneka fasada grada Zagreba vrišti s ironičnim natpisom: „Canjuga, vrati se!“ i koga to još čudi?

Dinamo i Hajduk igrali su u to doba dobar nogomet. Istina, prvenstva su bila namještena, suci plaćani zamračenim državnim novcem, baš kao i Dinamove domaće i strane akvizicije. Gražvidas Mikulenas bio je samo jedno od imena koja su zauvijek upisana u analne anale kluba iz Maksimira. Prokletstvo Tuđmanovog favoriziranja Dinama bilo je u tome što mu je skinuo njegovo polustoljetno ime i dao novo – Croatia, a što je onda izazvalo revolt navijača koji su zbog toga punili stadione i podrugljivo skandirali o tome kako „ima jedan čovjek čudan, ime mu je Franjo Tuđman“. Još jedan dokaz kako totalitarizam potiče ono najbolje u ljudima.

Bez obzira na štele u prvenstvu, nije ni Splićanima bilo loše. Hajduk je bio u četvrtfinalu Lige prvaka (!!!) i bio je to uspjeh na čijim lovorikama očito i danas živi, a do kojih Dinamo nikada i nije došao, osim ako računamo onaj kup velesajamskih gradova, koji su si uračunali kao osvojeni Kup UEFA, samo što spora, glupa i neažurna UEFA nikako da i službeno prizna taj podvig. No zato je tu samoobmana, kao najjača obrana. Na stranu tu šalu, Hajduk je u današnjim danima unaprijedio svoj status od majstora s mora, na amatere s mora. Igrači Hajduka trenutno mogu biti majstori s mora, tj. plaže jedino ako prijeđu u prvu piciginsku ligu.

 

Estrada?

Selebritiji ili „face“ kako to vole artikulirati na RTL-u uopće nisu postojali kao pojmovi. I ako jesu, onda su to bili ljudi koji su makar pjevali, bez obzira koliko polutalentirano i loše zvučali, pa makar i dance na matricu, čak i ako su punili samo diskoklubove po prčvarama lijepe naše. Danas? Oh, danas imamo stiliste, modne gurue, ljude koji su po medijima, iako ne znamo čime su zaslužili razvlačenje svojih imena, prezimena (Gotovac?!), intima i intimnih dijelova tijela po novinama, televizijama i portalima.

Apsolutni favoriti sasvim su sigurno stilisti. Zadivljujuće je pokušati se sjetiti ijednog takvog dok je Tuđman bio živ. No, od 2000-te naovamo nakotili su se. Ili da budem precizan: izmislili su sami sebe, svoje imaginarno zanimanje i uvjerili sve druge kako su nam baš oni potrebni. Što su ti luftiguzi radili u Tuđmanovoj eri? Marko Grubinić je možda s curicama igrao lastiša, guru je možda krišom oblačio mamine haljine, a za Nevena Ciganovića znamo da je ganjao pjevačku karijeru i bio bez plastičnih naplataka. Istinabog, bio je pjevač za kojeg nitko nikad nije čuo, ali ipak pjevač. Dakle, taj čovjek je uistinu nekad nešto i „radio“? Pohvalno.

Sjeća li se netko uopće lijepih vremena kad Marko Perković Thompson nije bio zvijezda? Kad on i njegova filoustaška publika nisu bili svaki tjedan u novinama? Izuzev Čavoglava i Vjetra s Dinare, taj je čovjek u ta doba bio krezuba ništica u šarenim havajskim košuljicama, polufolk trubadur koji je lijepopojio o srcoujedajućim zmijama i curama koje su „si-se okomile“ na njega. Kao novinski materijal punio je samo stranice već spomenute Arene svojim brakom s Danijelom Martinović,  čije me ime dovodi do sljedećeg pojma.

Eurovizija

Rasturali smo. Prije svega, Dora je bila pravo malo svetkovanje u kristalnoj dvorani u Opatiji. „Vrhunska“ HRT produkcija. Zatim pobjednik blagoslovljen „izvrsnim“ spotom odlazi u inozemstvo ispromovirati naciju koju svako malo karaju njeni kompleksi manje vrijednosti, pa joj trebaju koje kakve priredbice i sportska natjecanja da bi ih liječila. Koreografija nastupa uključivala je obavezan štos skidanja vilenjačkog plašta, koji su onda svi drugi pokrali od nas. I bilo je „tvelv pojnts for Kroejša“ koliko si htio!

Ona prc-parada što je HRT prevali preko kurca zadnjih godina u svom studiju ne može se mjeriti s nekadašnjim grandioznim uprizorenjima pod palicom madam Ksenije Urličić što se onda u konačnici vidi i na plasmanima na završnom europskom natjecanju, a što i ne čudi jer nekad smo slali efektno isproducirane Huljićeve napjeve o Isusovoj ljubavnici, a sada šaljemo zagrebačke bokce da klošare po Beogradu. I da ne bude zabune – nitko sretniji od mene što je to smeće od TV priredbe spalo na najniže moguće grane.

HRT

Kad nam televizije cijelo ljeto serviraju takve uspješne naslove poput Supernove s Luke Perryem (za neupućene Dylan iz Beverly Hillsa, a za još neupućenije – ništa niste propustili!), a iza toga Supernovu 2 za koji nisam uspio ni vidjeti je li Luke glumio, jer sam si ritualno pregrizao grkljan još na prvom filmu, e onda ne treba čuditi ako vas stegne nešto oko srca kad se sjetite legendarnog 3x24 koncepta Obrada „gle-mi-zurke“ Kosovca.

Znalo je tako biti smiješno i držali smo oklade u kući: hoće li HRT uspjeti izvući ijedan Dnevnik, a da ne spomene prvog sina našeg naroda i narodnosti? To im jednostavno nikada nije polazilo za rukom. El presidente je uvijek nešto (važno) radio, pa makar i na WC otišao. A Ljiljana Bunjevac-Filipović? Ste je zaboravili? Naočale sa špagicama na HDZ-ovoj udarnici? I ono legendarno zbogom koje je izgovorila kao nadurena curica kad je vodila svoj zadnji Dnevnik? A Branimir Dopuđa i njegovo zastrašujuće cinično (ili glupo?) na kraju svakog Dnevnika „Pozdrav svim hrabrim braniteljima, ma gdje bili!“, misleći pritom valjda i na molitvama nedovoljno okupane bojovnike koji su hrabro držali prve linije po Njemačkoj, Italiji i Švicarskoj. Ah...

Humor u Hrvata

Dobro, sad oko toga stojimo na mjestu kao kad poskakuješ u šokačkom kolu – di sam, tu sam – jer hrvatske humoristične serije i dalje izgledaju kao contradictio in adjecto kad vidimo što se sve kočoperi pridjevom humorističan. Pod ovim „Humor u Hrvata“ mislim prije svega na malog i običnog čovjeka. Što mu se dogodilo? Nekoć smo svaki tjedan pričali nove viceve o starom krivoustom prdonji. I ne možeš nego to obožavati kod totalitarizma – izvadi ono najbolje iz ljudi – humor, cinizam, satiru, jer čizma, pa bila ona i Staljinova ne može ubiti duh u malog čovjeka. A danas? Sanader i latentni pederluk je najbolje što ste smislili preplanulom premijeru za ovih 8 godina što je na čelu HDZ-a, te 5 na čelu Hrvatske? Jadno i bijedno.

Tuđmanonostalgija

Ćaćina slika i prilika se eto nudi HDZ-u da bude predsjednički kandidat. I tu sliku i priliku ne smijemo propustiti, jer ako bi retuđmanizacija Hrvatske značila de-debilizaciju i rezabavizaciju, onda samo dajte.

Vole desničari reći kako su ljudi jugonostalgični zato što su za vrijeme Jugoslavije bili mladi. Za svojevrsnu tuđmanonostalgiju cijele generacije pripremio sam se za 40-ak godina. Ipak, kao što vidite, nešto je uranila. Čak štoviše, eto držim fige da ga vrate u bilo kojem obliku, makar i kao lošu kopiju. Strašno je to kakvim se sve gadostima jedan notorni novinar antituđmanovac spreman poslužiti ne bi li riješio problem stvaralačke krize i napisao tekst.

Možete si onda samo zamisliti na što je sve spreman Axl Rose na novom uratku Guns 'n' Rosesa Chinese Democracy?

(Ovaj tekst je trebao bit objavljen na Indexu, no očito je da neće bit :-P)

junkyarddawg @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
utorak, rujan 16, 2008
Ne znam puno o međunarodnoj politici. Čini mi se da je jedino međunarodno pravo koje postoji pravo jačega. Sve ostalo su hrpetine papira koje nisu ni za dupe obrisat. A ovo s Gruzijom je baš slatko.

I tako, kad jedna suverena zemlja, kao što je primjerice Hrvatska, doživi da se dio njenog stanovništva/teritorija odmetne, onda je njeno suvereno pravo da se obračuna s tom pobunom. I Hrvatska je to napravila, i danas slavi Dan pobjede.


Kad Srbija pokuša u krvi ugušiti pobunu na slijepom crijevu svoje države zvanom Kosovo, e onda dobije po "pičvajzu" od NATO snaga, a Kosovo dobije status neovisne države.


Kad se srpski entitet u Bosni i Hercegovini odcijepi od ostala dva entiteta, i etnički očisti svoj lebensraum, onda za nagradu dobije svoju državu u državi, a za kaznu nemogućnost da je ikad osamostali, dok joj vječita prijetnja ukidanja visi nad glavom kao Damoklov mač.


Kad Rusija izbriše odmetnutu Čečeniju s lica zemlje, a od glavnog grada Groznog napravi istinsku sravljenu grozotu (off-topic: iako, ono Grozni na ruskom znači divno, tako da primjerice Ivan Grozni nije bio Rusima grozan, već divan, iako je bio grozan), e onda su to unutrašnja ruska pitanja u koja se Zapad ne bi trebao mješati.


A kad Gruzija pokuša nešto slično učiniti u svojoj zemlji i odmetnute pokrajine Južnu Osetiju i Abhaziju staviti pod svoju kontrolu, jer je to njeno unutarnje pitanje, e onda se Rusija s tim nikako ne slaže, te odlučuje ne samo zaštiti te dvije pokrajine, nego usput i izvršiti agresiju na ostatak zemlje, pa možda od Gruzije napraviti kakvu novu guberniju novog ruskog imperija.

Dakako, Rusiji smeta što joj se Zapad miješa u njene, hm, vanjske stvari, a kako i ne bi kad glavnina prigovara za ono što radi dolazi od Sjedinjenih američkih država koje su od 2001. vojnim intervencijama srušile vladajuće režime u Afganistanu i Iraku.


U isto vrijeme Rusija radi baš ono što je zamjerala Zapadu kod Kosova – daje priznanje dvjema odmetnutim pokrajinama.

O lijepo, o slatko licemjerje!

junkyarddawg @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 10, 2008

Junkyarddawg: Jesi budan?

Aivar: Budan.

Junkyarddawg: Čuj, je l' možeš objasniti koja je razlika u engleskom između FATE i DESTINY? Jako sam zbunjen s tim u stripu Sandman, kad Destinyu u posjetu dođu tri babe Fate na nešto upozoriti?

Aivar: Isto k'o u hrvatskom usud i sudbina. Sudbina – ono što jest bez obzira na sve, što sve prožima kao nekakav opći zakon da tako kažem. Ima je uopćeno. Usud – nešto što je nekom po sudbini udjeljeno. Što mu je palo u – sud(binu). Destiny – sudbina, Fate – usud.

Junkyarddawg: I kako sad Usudnice dođu Sudbini s nečim oči otvarat? Zar nije on taj koji bi to trebao znati prije njih? Nisu li one njegov „proizvod“?

Aivar: Zna, ali, heh, to je njegova sudbina.

Junkyarddawg: Znači Sudbina ima sudbinu? Učinilo mi se da je Sudbina u Neil Gaimanovom Sandmanu čak iznad Boga, jer u početku bijaše riječ, ali prije nego je i izgovorena, bijaše u Sudbininoj knjizi zapisana. Nije li paradoks da sudbina ima svoju sudbinu?

Aivar: Zašto? Ako je Sudbina to, nije li ona sama sudbina? Tako da nužno, zato što jest, ima sudbinu upravo po sebi. To tome što jest.

Junkyarddawg: Znači sudbina je sudbine da ima sudbinu... hm... Meni je to malo beskonačno?

Aivar: A nije beskonačno da je riječ prije nego je izgovorena bila zapisana? Sudba jest prije Boga, starija je, ukoliko želiš, pa se čak i Bog po njoj mora ravnati. Kao po nužnosti.

Junkyarddawg: Nemoje jebote herezu širiti :-P

Aivar: Znači sudbina je sudbine da ima sudbinu – zvuči kako treba. Hehehe... Sudbinin posao je da bude sudbina. A to što čini, to i jest, i to ju određuje.

Junkyarddawg: A je li Sudbina svjesna svoje sudbine, ili joj je ona nepoznata kao i svima nama?

Aivar: Ona ne može izbjeći onom sudbinskom što ju određuje i čini. Mora biti svjesna, jer to je ono što ona jest. Ona zna sve i nužno, i upravo po tome što zna stvari se događaju.

Junkyarddawg: Dobro, kriva riječ... Ne svjesna, jer i svjesni smo i mi da imamo svoju sudbinu – ali da li ona ima uvid u svoju sudbinu?

Aivar: U knjizi sve piše, kako kažu, i to uvijek prije. U najboljem slučaju ona se ima vremena pripremiti za sebe. Za svoj dolazak sebi.

Junkyarddawg: Ima nešto u tome, jer iako su tri Usudnice „iznenadile“ Sudbinu, on se nije doimao previše iznenađenim.

Aivar: Eto.

Junkyarddawg: Jebote, ove naše razgovore treba distribuirat raji :-D

(razgovor vođen 31.1.2008. I ako smijem dodati svojevrsnu vlastitu umotvorinu: Čovjek je pametan samo onoliko koliko su ljudi s kojima se druži. Ja da nemam Aivara bio bi strašno zakinut. Živio druže!)




junkyarddawg @ 01:10 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 18, 2008
Dosta toga, ali i sljedeća stvar:

Ako postoji Bog, Sotona, Raj, Pakao, Anđeli & Demoni - svo mi smeće ateističko biti ćemo poslani ekspresno u Pakao, jer na spasenje monopol drži Katolička Crkva d.d. i na jako bolan način spoznat ćemo koliko smo se zajebali sa svojim bezobrazlukom i herezom.

S druge strane, ako prethodno navedeni likovi iz mašte predantičkih i antičkih pisaca, uistinu jesu samo likovi nečijeg imaginarija, čija stvarnost je usporediva sa stvarnošću drugih mitoloških bića iz drugih mitologija koje nisu židovske - e što se onda događa? Ništa. Crvamo se i raspadamo u zemlji i mi nevjernici i oni vjernici. I to nikako nije u redu. Zašto nema nekakva kazna za njih? I za svo maltretiranje nas koji nismo vjernici? Reći će netko, pa nema Raja, nema Spasenja, to im je kazna. A rekao bih mu ja: kurac moj kazna, kad je uopće neće biti svjesni; nema razočaranja, nema šoka... Samo trulež. Jednak i za ispravnog i krivog.

Što bi rekla Silk Spectre: "Kiša pada jednako i na pravednike i na nepravednike. Osim, dakako, u Kaliforniji."
junkyarddawg @ 02:13 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
199858
 
Index.hr
Nema zapisa.